Obruc tuge
Neshvacena
mnogo puta,
jer na sve
drugacije gledam.
Neshvacena,
iako
beskrajno voljena.
Dozivam nocas
vjetrove hladne.
Neka me
bez zala rezu.
Lancima debelim
sile mraka,
neka mi obruc
oko srca stezu.
Dok gore snovi u vatri
dok sve se u meni rusi,
necu nicije oci,
ni blizu mojoj dusi.
Tisine druge moje.
Stegnite obruc jace,
necu nikoga blizu
kada mi dusa place.
Ja umirem.
Neshvacena.
Boze!
Sakupi oblake mracne.
Skloni mjesec
i zvijezde sa trona.
Kise mi
snaznom
olujom donesi.
Jecaju tisine,
sve jace i jace.
Umorno mi vjedje.
Dusa od bola
sa kisama place.
Izlila se silna mora,
svanu neka
nova zora.
Svejedno.
Bice kao i one druge,
mjesavina
srece,bola i tuge.
Zivjela sam sanjajuci,
a umrijet cu pjevajuci
Kao ptica…
Zagonetnog lica.
Neshvacena,
iako,
beskrajno voljena…..
Ila Vejzovic
Bol u meni
Ja sam mojoj tugi
obukla najljepsu haljinu.
Ukrasila je najljepsim
osmijehom.
Ko kaze da mi dusa place?
Glupostima zamaskiram lice,
radujem se
kad u meni gori
Zar je briga nekog
sto mi srce mori
Ko kaze da mi dusa
place
A kad se umorim
od te silne srece,
povucem se tiho
tisine me zovu.
A za njih imam
poseban osmijeh
i drhtaj njezni posut tvojom sjenom
Dozivam sjecanja
da me ljube.
Osmijeh……
Cijeli svijet je tvoj..
Ruke njezne ,
gusis me od srece
Tvoje rjeci, moja si,
Citav svijet je moj….
Od toliko ljubavi,
prekrio si sunce.
Nocima si ukrao
zvijezde sa trona …
Mjesec nam se smijao,
sto mu krades niti,
da mi pospes jastuk
kada vjedze sklopim.
Smiri se…Rekoh tiho..
I sapate odnese
mi vjetar..
Sto mi se to tuga
oko srca svila?
Gutam suze
a dusa mi place…
Ila Vejzovic
Pjesma iz “Svjetske antologije”
